Standard definira i drugi način ograničavanja pristupa a to je identifikator skupa usluga (Service Set Identifier - SSID). On je zapravo ime mreže koju pokriva jedna ili više pristupnih točaka. U najčešće korištenom načinu pristupna točka odašilje SSID unutar signalnog upravljačkog okvira ( beacon ) te pomoću toga klijent može odlučiti kojoj će se mreži pridružiti.
U drugom načinu SSID se može iskoristiti kao sigurnosni faktor jer se pristupne točke mogu podesiti da ne odašilju SSID unutar kontrolnog okvira( beacon frame ). Tada klijent koji se želi spojiti na mrežu mora imati isti SSID kao i mreža kojoj se želi pridružiti. Ukoliko klijent nema ispravan SSID tada pristupna točka odbacuje sve kontrolne okvire koje šalje klijent i tako on ne može proći postupak spajanja.
Iako teoretski izgleda kao dobar način kontrole pristupa u praksi ima značajnih problema. Naime kako se svi kontrolni okviri ne šalju u skrivenom(enkriptiranom) obliku napadač može osluškujući komunikaciju unutar mreže, točnije hvatajući kontrolne okvire koje odašilju sve pristupne točke u komunikaciji sa drugim valjanim korisnicima mreže, saznati SSID mreže i tako se neovlašteno pridružiti mreži.
